12. 2014.: PONEDJELJAK 1. TJEDNA DOŠAŠĆA
Iz 2, 1-5; Mt 8, 5-11.
Mnogi će s istoka i zapada doći u Kraljevstvo nebesko.
Prva je zornica i prvi dan u prosincu, a mi isusovci se na taj dan spominjemo sv. Edmunda Campiona i još 25 što svetih, što blaženih mučenika iz Engleske i Wales-a u 16. i 17. stoljeću. Želio bih da danas malo razmislimo o tome ima li u mojemu životu nekih krivih izbora, odluka i koraka koji se još mogu popraviti, ima li nešto loše što sam učinio a nikako da iz toga izađem, ili trebam li snage za neki novi korak ili iskorak, a koji će poboljšati moj kršćanski i vjerski život? Primjer tako nečega nude nam sveti i blaženi isusovci koje danas spominjemo, a ponajviše sv. Edmund Campion pa ću o njemu nešto više reći.
Rođen je u Londonu 1540. u vrijeme vladavine kraljice Elizabete, kćerke Henrika VIII. koji se odvojio od Katoličke crkve i progonio katolike, a to je i nova kraljica nastavila. Edmund se školovao na Oxfordskom sveučilištu, gdje je kao ponajbolji student izabran da pozdravi kraljicu. Elizabeta je bila zapanjena učenošću mladoga studenta. Kad je završio, pozva ga k sebi, pruži mu ruku i čestita. Zatim se obrati pokrovitelju Sveučilišta s riječima: »Ovoga mladića stavljam pod vašu osobnu zaštitu. Čuvajte ga kao dragulj moje kraljevske krune!« Pred Campionom se smiješila budućnost: bogatstvo, karijera, slava, užici. Samo treba da se pokloni kraljici te joj prisegne kao vrhovnoj glavi Engleske crkve. On je to učinio te, dapače, bio zaređen i za đakona Anglikanske crkve. Bio je to čas slabosti za koji će se Campion pokajati i vratiti natrag u krilo Katoličke crkve.
Promatrajući trpljenje irskih katolika te mučeničku smrt 67-godišnjeg starca Storeyja, koji je izražavao sreću što smije umrijeti za pravu katoličku vjeru, Campion je bio potresen u duši, požalio je svoju prisegu i odlučio prekinuti s anglikanstvom. Pobjegao je u Flandriju gdje je primljen nanovo u Katoličku crkvu i nastavio svoje studije. Na okrajku knjige znao bi napisati kako je katolička istina vrijedna da je brani i krvlju. I tako se polako spremao na mučeničku smrt, koja ga je čekala. No, prije toga stupio je u Družbu Isusovu i to u Rimu 1573. Nakon novicijata bio je briljantan profesor na isusovačkom kolegiju u Pragu. U rujnu 1578. bio je zaređen za svećenika. Iako je bio daleko od domovine, srcem je bio u njoj želeći se žrtvovati za nju. Na zapovijed oca Generala reda otputovao je u Englesku 1580. Dakako da se brzo saznalo za njegov dolazak. Doušnici kraljice Elizabete bili su mu stalno za petama, dok ga nisu napokon ulovili. Sada je započeo njegov križni put. Preslušavanja i muke bili su mu svagdanji kruh. Mislili su ga slomiti, ali nisu uspjeli. Nisu pomogle ni prijetnje ni obećanja. Campion je ostao neslomiv. Sada je bila divna prilika da popravi svoj nekadanji kukavičluk i on ju je iskoristio. Hrabro je pošao na vješala, pomolivši se za kraljicu koja ga je predala smrti. Takvo obraćenje i takva herojska smrt zaslužila je nebo. Zato ga je Crkva i proglasila svecem, a što je učinio papa Pavao VI. 1970. godine. On je onaj sa „zapada“, iz evanđelja, a ti?
Edmund je od jednog kolebljivca postao je mučenik, od sjajne svjetske karijere okrenuo se potpunom predanju Isusu u redovništvu i svećeništvu, od mnoštva krivih odluka napravio je povratak na pravi put, pravu vjeru i pravi život. Početi iznova nije nemoguće! Iščupati se iz gliba prevara nije neostvarivo! Postići ideale i ti možeš, uz jedno veliko NE, ili možda još veće DA. Možeš i ti biti kao sv. Edmund i drugovi mučenici. Isusovci i Isusov! Ako misliš da nemaš duhovne snage neka te utješi zgoda u kojoj su prijatelji prijatelja pitali: “Ima li načina da se izmjeri duhovna snaga?” “Ima ih mnogo.” “Navedi nam jedan.” “Otkrijte koliko se puta na dan uzrujate.” Uz Božji milost možda i to pomogne!
