Ivan Ogilvie (1579-1615) je u rodnoj Škotskoj kao svećenik služio svega 11 mjeseci. Jedini je kanonizirani škotski mučenik iz vremena Reformacije. Imao je svega 36 godina kada je dao svoj život za Krista. Ogilvie je odgojen kao kalvinist, ali je, prilikom studijskog posjeta Francuskoj, Njemačkoj i Italiji 1596. godine odlučio postati katolikom. Pohađao je Scots College u Louvainu, u Belgiji, gdje se i dogodilo njegovo pomirenje s Katoličkom Crkvom. Kada je to učilište zatvoreno uslijed financijskih poteškoća, studij je nastavio kod benediktinaca, a potom na isusovačkom učilištu u Olomoucu. U Austrijsku provinciju Družbe stupio je 5. studenoga 1599. u Brnu, u Moravskoj. Filozofiju je studirao u Grazu i Beču, a teologiju u Olomoucu. Za svećenika je zaređen u Parizu krajem 1610. godine.
Ogilvie je čeznuo vratiti se u domovinu, no Škotska je tada bila suviše opasno mjesto za jednoga katoličkog svećenika. Mladi isusovac potom je tri godine djelovao u Rouenu, u Francuskoj, prije nego mu je konačno određeno da započne svoj apostolat u Škotskoj. U studenome 1613. uplovio je u Leith, u Škotskoj, prerušen kao prodavač konja imenom John Watson. S vremenom je stigao do Edinburgha gdje je obavio zavidan posao vraćanja ljudi k Crkvi. Dne 3. listopada 1614. putuje u Glasgow, gdje je trebao primiti pet osoba natrag u Crkvu; jedan od petorke, Adam Boyd, izdao ga je protestantskom nadbiskupu. Boyd je nadbiskupa obavijestio o Ogilvieovu dolasku te je pomogao pripremiti njegovo uhićenje. Dok je Ogilvie čekao na dogovorenome mjestu na gradskom trgu, prišla mu je nekolicina muškaraca te su ga odveli nadbiskupu u obližnju kuću. Nadbiskup je Ogilviea udario u lice; potom su ga i ostali stali udarati, nakon čega su ga zatočili u biskupovu dvorcu. Sljedećeg dana su ga ispitivali, ali je Ogilvie odbio prihvatiti vrhovnu vlast kralja u vjerskim pitanjima. Potom su ga smjestili u tamnu, zagušljivu ćeliju te ga mučili, ne bi li ga natjerali na suradnju prilikom sljedećeg ispitivanja, koje se dogodilo 12. prosinca u Edinburghu pred vijećem sazvanim od strane kralja Jakova I. Pošto je Ogilvie odbio odreći se svojih uvjerenja, podvrgnut je mučenju nespavanjem, što je trajalo devet dana. Naposljetku je 22. prosinca ispitan po treći put. Iako tjelesno izmučen i duševno iscrpljen, ovaj je isusovac odbio otkriti imena katolika koji su pohađali svetu misu ili mu pomagali. Vlasti su ga vratile u zatvor u Glasgowu gdje je započeo pisati knjigu o svome uhićenju i zatočeništvu. Uz pomoć dobrih ljudi koji su posjećivali druge zatvorenike, uspio je, stranicu po stranicu odaslati rukopis.
Dne 18. siječnja 1615. godine, Ogilvie je bio ispitan i četvrti put, kada je morao odgovoriti na pitanja od strane samoga kralja. Pitanja su se ticala vrhovne vlasti u stvarima vjere, a bila su sastavljena tako da je ovaj isusovac mogao ili odreći se katoličanstva ili osuditi se. Ogilvie je nedvosmisleno odgovorio kako je papa vrhovni autoritet u stvarima vjere te kako papa ima vlast ne samo izopćiti kralja, nego ga i svrgnuti. Ti su odgovori podrazumijevali da ima biti smaknut, stoga se Ogilvie po povratku u svoju ćeliju počeo pripremati za nebo. Kad je Jakov I. pročitao njegove odgovore, odredio je da se suđenje svećeniku ima dogoditi 10. ožujka, s unaprijed određenom smrtnom presudom ako ovaj ne bi promijenio svoje odgovore. Ogilvieovo se suđenje odvilo na glavnom glasgowskom trgu; bio je optužen ne zbog slavljenja mise ni zbog obraćivanja protestanata, nego zbog veleizdaje jer je ispovijedanjem papina duhovnog vrhovništva kraljevu vlast u duhovnim stvarima. Dva sata nakon početka suđenja, proglašen je krivim te je već istoga poslijepodneva imao biti obješen i raščerečen. Ogilvie je potom tri sata proveo u molitvi, dok su suci i porota bili na ručku. Potom ga je šerif otpratio do mjesta smaknuća. S krunicom u ruci, ovaj isusovac se popeo na stratište i nakratko pomolio prije nego mu je krvnik svezao ruke i otpratio ga do ljestvi. Nakon što ga je gurnuo s ljestvi, Ogilvie nije odmah izdahnuo, stoga ga je krvnik zgrabio za noge i stao ga povlačiti dolje kako bi okončao njegovu agoniju. Unatoč naredbi da bude raščerečen, Ogilviejevo je tijelo sahranjeno izvan grada na mjestu za ukop kriminalaca.
Oci Stjepan Pongrácz (1584-1619) i Melchior Grodziecki (1584-1619) bili su poslani u Košice (današnja Slovačka) kako bi služili tamošnjim vjernicima za vrijeme vjerskih sukoba koji će ova dva isusovca, i njihova dijecezanskog prijatelja, stajati njihovih života. U ranome 17. stoljeću, grad Košice je bio utvrda mađarskih kalvinista. Nekolicina katolika koji su živjeli u gradu i okolici neko vrijeme su bili bez svećenika, stoga je kraljev namjesnik u gradu zatražio dvojicu isusovaca da skrbe za njih. Pongrácz je bio Mađar i radio je sa svojim sunarodnjacima, dok je Grodziecki, Poljak, službu vršio među onima koji su govorili slavenske jezike i među Nijemcima. Otac István Pongrácz rođen je na dvorcu Alvincz u Transilvaniji. U Družbu je stupio 1602. godine, a studirao je u Bohemiji i Austriji. Zaređen je četiri godine prije nego je bio poslan u Košice. Dvojica su isusovaca djelovali u malim gradovima kada je do njih stigla vijest o tome kako kalvinistička vojska maršira prema Košicama s ciljem širenja teritorija Gabriela Bethlena, princa Transilvanije. Na to su se vratili u Košice gdje im se pridružio jedan dijecezanski svećenik, otac Marko Križevčanin. Dne 5. rujna 1619. godine, transilvanijska je vojska preuzela grad te zatočila trojicu svećenika u isusovačku rezidenciju.
Prije svitanja 7. rujna, vojnici su im provalili u stan zahtijevajući da apostaziraju i prihvate kalvinizam. Kada su odbili, vojnici su stali udarati dijecezanskoga svećenika, bosti ga, lomiti mu prste i udarati ga plamtećom bakljom. Naposljetku su mu odrubili glavu. Sljedeći koga su mučili bio je Pongrácz. Vojnici su mu stezali omču oko gotovo ga slomivši. Potom su ga objesili i izboli, nakon čega su se okomili na Grodzieckoga, kojeg su također pretukli i obezglavili. Tijela su im bacili u kanalizacijski kanal, s time da je Pongrácz bio živ još otprilike 20 sati nakon toga.
Otac Ignacije de Azevedo (1526-1570) je iskusio ogroman evangelizacijski potencijal u Brazilu, tako što je španjolske i portugalske isusovce uspio regrutirati za misionarsku službu; velike nade tragično su okončane kada su francuski hugenotski gusari presreli portugalsku flotilu na kojoj su bili isusovci te usmrtili misionare.
Otac de Azevedo je utemeljio Učilište sv. Antuna u Lisabonu te Učilište sv. Pavla u Bragi (Portugal), nakon čega ga je otac General Franjo Borgia postavio vizitatorom Brazila. U Bahiau je stigao 1566. godine, a prve dvije godine je obilazio zemljom posjećujući isusovačke škole i misije s ciljem procjene njihova rada i potreba. U svojem izvještaju hvali tamošnje pothvate, ali upozorava na manjak ljudstva. Otac Borgia postavlja ga za brazilskog provincijala i šalje ga da regrutira misionare španjolske i portugalske provincije. Okupio je sedamdesetak dobrovoljaca, među kojima je bilo nekoliko svećenika, ali su većinu činili skolastici i čak novaci. Azevedo je pet mjeseci pripremao skupinu u blizini Lisabona, nakon čega su 5. lipnja 1570. godine sa sedam brodova i karavelom isplovili prema otočju Madeira. Stigli su za tjedan dana. Glasine o francuskim gusarima na oceanu zadržale su putnike u luci, sve dok kapetan Santiaga, broda na kojem su bili o. de Azevedo i 43 subrata, nije odlučio isploviti prema otoku La Palma. U strahu od Francuza, četvorica isusovaca odlučili su ne isploviti. Putovanje je započelo mirno, more i vjetar bili su povoljni. No približavajući se La Palmi, vjetar se pogoršao te je kapetan Santiaga odlučio uploviti u zaljev kod Tazacortea. Nakon rasprave o mogućnosti putovanja pješice do luke Santa Cruz de La Palma (u kojoj su misionari mogu pronaći brod za Brazil), Azevedo je odlučio ploviti do luke. Dva dana kasnije, na horizontu su se pojavila jedra za koja će se ispostaviti da su francuski brodovi pod zapovjedništvom francuskoga gusara, Jacquesa Souriea.
Francuski su brodovi bili znatno brži te su Santiaga ubrzo dostigli. Tri su se gusara ukrcala na portugalski brod, ali su bili svladani. Potom su se brodovi razdvojili, a Azevedo je izložio sliku Gospe koju mu je darovao papa Pio V.; postavio ju je uz glavni jarbol te na tom mjestu predvodio zajedničku molitvu. No gusari su se ponovno ukrcali, a ovoga puta su s mačevima nasrnuli na Azeveda te ga bacili u more – sa slikom koju je još uvijek bio držao u rukama. Potom su pretresli brod tražeći bilo koga u crnoj mantiji; neke su smjesta pogubili, a drugima su odrezali ruke te bacili s broda da se utope.
Pošto je Sourie preuzeo kontrolu nad brodom, preostali isusovci su također bili bačeni u more. Simon de Costa je preživio prvi dan pokolja i to stoga što nije nosio talar, jer je isusovcem bio svega nekoliko tjedana. Kada je francuski gusar sljedećega dana ispitivao zatočene članove brodske posade, da Costa je otkrio kako je i on misionar. Sourie je odredio da mu odrube glavu i bace ga u more. Jedini preživjeli isusovac bio je Ivan Sánchez, kojeg su gusari poštedjeli jer su trebali kuhara. Ostao je zatočen sve dok brod nije uplovio u rodnu luku gusara – La Rochelle, u Francuskoj.
Pošto je pobjegao, dospio je do Portugala te je tamošnjoj subraći isusovcima ispripovjedio o mučeništvu Azeveda i njegovih drugova, a to su bili: Diego de Andrade, Francisco Álvares, Gaspar Álvares, Manuel Álvares, Alonso de Baena, Álvaro Borralho (Mendes), Marcos Caldeira, Benito de Castro, Antonio Correia, Luis Correia, Simão de Costa, Aleixo Delgado, Nicolás Dinis, Gregorio Escribano, Anthonio Fernandes, Domingo Fernandes, Joao Fernandes (I), Joao Fernandes (II), Manuel Fernandes, Pedro de Fontoura, André Gonçalves, Gonçalo Henriques, Simão Lopez, Francisco de Magallaes, Juan de Mayorga, Diogo Mimoso Pires, Pedro Nunes, Manuel Pacheco, Francisco Pérez de Godoy, Bras Ribeiro, Luis Rodriguez, Manuel Rodriguez, Fernando Sánchez, Juan de San Martín, Antonio Soares, Amaro Vaz, Juan de Zafra, Esteban Zuraire, te Juan, nećak kapetana broda.
Jakov Salès (1556-1593) i Vilim Saultemouche (1557-1593) podnijeli su mučeništvo jer su u sukobu s hugenotima, u jeku francuskih vjerskih ratova, branili nauk o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Euharistiji.
Jakov Salès (1556-1593) je pohađao isusovačku školu u Billomu od 1568. do 1572. godine i već tada razvija snažnu pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu. Želio je stupiti u Družbu, ali kako je bio jedinac, osjetio je potrebu vratiti se kući roditeljima. Kasnije odlazi u Pariz gdje studira na Učilištu Clermont, a tamo ga obuzima još snažnija želja da stupi u Družbu. Na posljetku mu otac daje dozvolu te 1573. god. stupa u novicijat u Verdunu.
Nakon studija, 1585. god. postaje profesorom teologije u Pont-à-Moussonu. Želeći postati misionarom, pisao je ocu generalu Klaudiju Acquavivi da ga pošalje bilo gdje u Americi, Kini ili Japanu. Odgovor je bio negativan; otac general upozorio ga je na činjenicu da je, s obzirom na sukobe između katolika i hugenota (francuskih kalvinista), Francuska po sebi teritorij za misije. Otac Salès odlučio se posvetiti suprotstavljanju zabludama hugenota. Nastavio je predavati na sveučilištu, a u okolnim gradovima je imao misije – uključujući Metz kao tadašnje žarište kalvinizma. Kalvinisti su ponekad dolazili na njegova predavanja i ometali ga. Bez obzira na to, Salés je uspješno utvrđivao katolike u njihovoj vjeri. Godine 1590. bio je poslan u Touron radi preuzimanja katedre “kontroverzne” teologije; povjeren mu je zadatak osmišljavanja kolegija koji bi se bavili teološkim problemima između katolika i protestanata, tumačenjem istinitosti katoličanstva te odgovaranjem na prigovore protestanata. Nastavio je s misijama u tom području, napisavši u međuvremenu nekoliko priručnika za razumijevanje pravovjerne teologije; jedan od priručnika tumačio je Euharistiju.
Časni brat Vilim Saultemouche bio je vratar u vili Pont-à-Mousson (Francuska), na glasu sa svoje jednostavnosti i nježne osobnosti. Bio je odabran za pratitelja o. Jakova Salèsa na misiji propovijedanja u Aubenasu – gradu koji su katolici bili preuzeli hugenotima. Barun Montréala tražio je nekoga tko bi bio sposoban opovrgavati kalvinističke izaslanike, koji su sve odvažnije napadali katolike. Dne 29. studenoga, Salès je započeo svoje propovijedi u Aubenasu, tumačeći katoličku vjeru bez vrijeđanja ili ocrnjivanja protestanata. Kasnije obilazi i okolne gradove, da bi se 5. veljače 1593. sa Saultemoucheom vratio u Aubenas, jer je napetost između katolika i hugenota bivala sve većom.
Posljednja misija bila je 1593. god. Barun Montréala po običaju je u vremenu Došašća i Korizme pozivao isusovce da propovijedaju u Aubenasu – gradu u kojem su katolici bili preuzeli vlast od hugenota. Barun je tražio nekoga tko bi bio sposoban opovrgavati kalvinističke izaslanike, koji su sve odvažnije napadali katolike. Za misiju je bio odabran Salès; u njegovoj pratnji bio je časni brat Vilim Saultemouche (1557-1593) koji je do tada služio kao vratar u vili Pont-à-Mousson, na glasu sa svoje jednostavnosti i nježne osobnosti. Dne 29. studenoga, Salès je započeo svoje propovijedi u Aubenasu, tumačeći katoličku vjeru bez vrijeđanja ili ocrnjivanja protestanata. Kasnije obilazi i okolne gradove, da bi se 5. veljače 1593. sa Saultemoucheom vratio u Aubenas, jer je napetost između katolika i hugenota bivala sve većom.
Toga je dana isusovac bio u posjeti jednoj kalvinističkoj obitelji, kada je najednom začuo glasanje svjetine; pohitio u crkvu te tamo zatekao Saultemouche. Neko vrijeme su molili, nakon čega su se vratili u rezidenciju. Sutradan u zoru, trojica vojnika provalili su u isusovačku rezidenciju, zatekavši isusovce u molitvi. Odveli su ih u glavno hugenotsko sjedište, gdje ih je nekoliko kalvinista ispitivalo s ciljem da odbace svoju vjeru. Isfrustriran zbog njegove nepopustljivost, glavni je istražitelj odredio da o. Salès bude ubijen. Pošto su ga izveli, susreli su Saultemouchea, koji je inzistirao da se pridruži subratu. Došavši na obližnji trg, Salèsa su još jednom pitali da zaniječe Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. Pošto je odbio, upucali su ga sleđa te je pao na zemlju. Potom je jedan vojnik bajunetom proboo njegova prsa. Brat Saultemouche ga je takvoga obgrlio, a onda su i njega stali bosti dok nije izdahnuo. Kalvinisti su potom vukli tijela dvojice isusovaca kroz ulice Aubenasa. Šest dana kasnije, tijela su im bacili u ruševine stare crkve koja im je služila kao smetlište. Te noći, dvojica su katolika uzeli tijela i pokopali ih u obližnjem vrtu.