Klaudije la Colombière (1641-1682) je imao intenzivan, iako kratak život, značajan po ulozi predvodnika pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu. Prvenstveno je ostao poznat kao duhovnik sv. Margarete Marije Alacoque, koji je prepoznao istinitost objava koje je primila. Osim toga, sjećamo ga se zbog njegova junačkoga podnošenja zatočeništva koje će ozbiljno narušiti njegovo zdravlje i prouzročiti ranu smrt.
Colombière je rođen u južnoj Francuskoj, a od rane dobi pohađa isusovačku školu. U Družbu je stupio sa 17 godina, nakon čega je za njega uslijedio uobičajen tijek studija: gramatika, književnost, filozofija i teologija. Jedno vrijeme je predavao u Avignonu, potom nastavio studij teologije u Parizu, da bi 6. travnja 1669. god. bio zaređen za svećenika. Predavao je još tri godine, a pošto je određeno vrijeme bio propovjednikom u isusovačkoj crkvi u istom gradu, poslan je na treću probaciju. Tijekom tog vremena molitve i razmatranja zavjetovao se da će se na najstroži način pridržavati svih Družbinih pravila.
Za svoju prvu dužnost nakon probacije, francuski je isusovac postavljen superiorom male zajednice u Paray-le-Monialu, gdje se također nalazio zatvoreni samostan Sestara Pohoda Marijina. Među njima je bila s. Margareta Marija Alacoque, kojoj je Bog u molitvi objavljivao poruke božanske ljubavi. Neke članice zajednice smatrale su njezino molitveno iskustvo iluzijom, a ona je zbog njihova skepticizma mnogo trpjela. U to vrijeme, Bog joj je bio objavio kako joj šalje svoga “vjernoga slugu i pravoga prijatelja”. Colombière ispovjednikom samostana i duhovnim pratiteljem s. Margarete. U potpunosti mu se povjeravala i govorila sve o svojim nadnaravnim iskustvima. On je pak bio dovoljno pronicav te je uvidio kako su njezina iskustva doista Božji dar, a njezine objave autentične. Colombière je po vlastitoj molitvi došao do još veće jasnoće o Gospodinovu naumu u toj stvari. U lipnju 1675. god., Gospodin je od s. Margarete izrijekom zatražio da petak nakon tijelovske osmine učini posebnim blagdanom posvećenim štovanju njegova Presvetog Srca te da Colombière učini sve što može kako bi proširio tu pobožnost.
Colombière je u Paray-le-Monialu bio do listopada 1676. god., nakon čega je poslan u London te postavljen za propovjednika Vojvotkinje od Yorka. Iako je Engleska službeno bila ne-katolička, kralj Karlo II. dopustio je Vojvodi od Yorka, svome bratu, imati kapelu u Palači sv. Jakova. Kapelan je ipak morao biti poslan izvana. Tako je mladi francuski isusovac napustio domovinu poradi stranoga dvora. Tamo je nastavio propovijedati o onome što mu je najviše bilo na srcu – o poruci Kristove ljubavi prema ljudskome rodu koju je simboliziralo njegovo Presveto Srce. Njegove propovijedi rezonirale su s vojvotkinjom, koja je nekoliko godina kasnije postala prvom osobom kraljevskog porijekla u redu onih koji su od pape Inocenta XII. tražili uspostavu zasebnog blagdana u čast Presvetom Srcu Isusovu.
Kraljevska potpora nije spasila isusovce od izdaje koja je bila djelo jednoga Francuza s kojim se Colombière bio sprijateljio u Londonu. Taj je u studenome 1678. god. lažno optužio isusovce vlastima poradi određene nagrade. Colombière je bio uhićen po optužbi izdajničkog govora protiv kralja i parlamenta te bačen u hladnu tamnicu, uslijed čega mu se zdravlje naglo pogoršalo. Pustili su ga nakon mjesec dana, ali šteta je bila učinjena. Po povratku u Francusku zaputio se na jug, zaustavljajući se samo kad bi ga svladao umor. U Lyon je stigao 11. ožujka 1679. god., a tamo postaje duhovni otac mladih isusovaca u školi u kojoj je sâm nekoć predavao. Tamo je nastavio propovijedati o Presvetome Srcu, ali kako se njegovo zdravstveno stanje nije poboljšavalo, poglavari su ga 1681. god. poslali natrag u Paray-le-Monial. No ni tamo se nije oporavio. Početkom veljače 1682. god. dobio je groznicu. Umro je 15. veljače, u 41. godini života.