Rođen je god. 1599. u selu Diestu, u današnjoj belgijskoj pokrajini Brabantu. Otac mu je po zanimanju bio obrtnik-kožar s dosta skromnim prihodima. Od god. 1612. Ivan se kao đak nalazio u Malinesu. Živeći u razdoblju u kojem je u ime vjere počinjeno mnogo okrutnosti, mogao je tada kao i mnogi drugi isusovački đaci dobro upoznati povijest tolikih mučenika pa se i sam želio, kao vojni kapelan, pridružiti vojskama protureformacije. Tu karijeru zbog prerane smrti doduše nije mogao ostvariti, ali ju je zato ostvario njegov mlađi brat, također isusovac.
Ivan je bio mladić pun prirođenog poštovanja prema drugima, no bez infantilizma. Njegova je vatrena narav i odlučnost došla do izražaja u jednom pismu što ga je napisao roditeljima, kad je nakanio stupiti u Družbu Isusovu, a oni se toj namjeri opirali.
Ivan je u Malinesu god. 1616. stupio u novicijat Družbe Isusove. Bio je to veoma brojan novicijat, a na čelu mu odličan učitelj novaka. Poslije novicijata poglavari su Ivana poslali na studij u Rim, gdje je nakon kratke bolesti – bila je to groznica i zaraza crijeva – u žarkoj rimskoj vrućini 13. kolovoza 1621. u Gospodinu preminuo. Nije mu se ispunio životni san da kao misionar pođe u Kinu ili da se bori protiv krivovjeraca. Gospodin se zadovoljio samo njegovim svjedočenjem vjernosti u malom, u običnom svagdašnjem životu.
No da je on baš u najobičnijem životu pokazao veličinu duha, to pokazuju njegova načela i maksime u kojima je na jezgrovit i lapidaran način zacrtao svoj stav prema Bogu, prema Družbi i redovničkom zvanju, prema poglavarima i subraći, prema obdržavanju redovničkih pravila i zakonu svladavanja.
On ih je nastojao provoditi u djelo, a to ga je dovelo do velikog savršenstva.
Za upoznavanje nutarnjega života sv. Ivana Berchmansa veoma je važna studija što ju je napisao K. Schoeters. Isti je pisac napisao i odličan životopis toga sveca.
Vjeran svojim načelima: ’Age quod agis’ – Radi što radiš! – i ’Maximi facere minima!’ – Na najsavršeniji način činiti i najmanje stvari – Ivan je uspio izvršavati obične stvari na neobičan način te postati svetac običnoga života u zajednici u kojem su, tako reći, bila kanonizirana i pravila njegova reda. Nije u sebi imao ipak ništa od onoga moralizma u lošem smislu, ništa od strogog askete, ništa od sitničavog skrupulanta. Naprotiv, njegova je duhovnost bila slobodna, ugodna, radosna i vedra u Gospodinu, djelotvorna u ljubavi, topla i ljubazna, ona se neprestano produbljivala i pojednostavljivala, osobito pod konac života kad je, nakon prethodnog razdoblja duhovne suhoće, postao dionikom mističnog iskustva i Božje prisutnosti.«
Zbog svega toga Ivan Berchmans je bio tako drag i ugodan svima u zajednici. Svetac, koga su svi voljeli i rado imali u svojoj blizini.
