Danas nam je u središtu promatranja sveta Obitelj: Isus, Marija i Josip. Svako na svoj način.
Prvi je petak, pa na poseban način štujemo Srce Isusovo. Želimo Isusu zahvaliti za svu njegovu ljubav koju je prema nama pokazao u svojoj žrtvi na križu, ali i u uskrsnuću i proslavi. Želimo svojim pobožnostima, molitvama i žrtvama dati zadovoljštinu za Isusovo probodeno srce i za svu krv koju je za nas prolio od Getstemanija do Kalvarije. Isto tako i molimo da nas prožme njegova ljubav, da bude „razlivena u srcima našim“ (Rim 5, 5) i da je mi možemo širiti u današnjem svijetu. Biti apostol Srca Isusova to znači živjeti žrtvu i ljubav, to znači svjedočiti žrtvu i ljubav, to znači pridobiti za žrtvu i ljubav one koji su daleko od Boga i vjere. Neka nam to bude program za ovaj mjesec svibanj, „Marijin mjesec“, Mjesec Isusove majke!
Prvo povezivanje mjeseca svibnja s Marijom zabilježeno je u srednjem vijeku u Španjolskoj. Dominikanski mističar Henrik Suso spominje da se u tome mjesecu stavlja vijenac od ruža pod Marijine noge. U 16. st. počele su u Italiji nicati razne pobožnosti u ovome mjesecu, a u 18. st. jedan naš pater isusovac izdrao je i molitvenik s nazivom: „Marijin mjesec ili mjesec svibanj.“ Svoju pobožnost prema BD Mariji vjernici su izražavali ukrašavanjem njezinih kipova i slika, moljenjem krunice i Lauretanskih litanija, pjevanjem pjesama i drugim pobožnostima, pa su se to i nazvale „svibanjske pobožnosti“. Tako je prva svibanjska pobožnost na njemačkom tlu zabilježena u Muenchenu 1841. u samostanu sestara Dobrog Patira, a od papa prvi je ovu pobožnost potvrdio Pio XII, koji je bio nasljednik sv. Petra od 1939. – 58. (Usp. https://www.hkm-freising.de/html/MarijinMjesec.html.).
Dobro je da svibanjske pobožnosti započinju s čašćenjem i sv. Josipa, jer on je „čuvar“ sv. Obitelji i svih onim milosti koje nam Bog želi po sv. Obitelji dati. Danas ga posebno častimo kao „Josipa Radnika“.
Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Lav XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”.
Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin’” (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar čini se da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Crkva u tome želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. I ako je jedan stari kršćanski pisac – Pseudo-Dionizije – zapisao “da je od svih božanskih djela najbožanskije surađivanje s Bogom na spasenju duša”, onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, 1955. godine, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada”, kako je to činio taj najveći šutljivac – sveti Josip. Radnik je u kršćanstvu častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliže: Marija i Josip, a bijahu radnici, ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli” (usp. Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34, a za ovaj dio: https://www.bitno.net/vjera/blagdan-sv-josipa-radnika-tiho-posvecivanje-svakidasnjeg-rada/).
Primjer: “Neki je mudrac u radnoj sobi imao veliki sat sa njihalom, koji je svaki sat svečano ali jako zvonio. Pitao ga je jedan učenik zar ga tako ne smeta toliko zvonjenje. Mudrac je odgovorio da ga to nimalo ne smeta, već naprotiv, da ga to svaki sat pita što je učinio u proteklom satu, odnosno da nije izgubio svoje dragocjeno vrijeme koje mu je gospodin darovao ne samo za sebe, već i one za koje je odgovoran.”
A ja što sam učinio u proteklom satu, u proteklom, danu ili možda tjednu, ili za neke u čitavoj godini? (B.Ferrero; Preuzeto s: https://www.frafranjomabic.info/propovijedi/propovijedi-za-svetkovine/392-sveti-josip).
Stipo Balatinac